U staroj gradskoj jezgri Šibenika, među brojnim nazivima ulica, po obrtima ime nose tek dvije manje ulice. Jedna je Pekarska, koja povezuje dvije najznačajnije gradske arterije: Masnu ulicu i Kalelargu, koja je ime dobila jer se u njoj nalazila krušna peć obitelji Gilardi. Druga nosi ime Mesarske stube, s kojima se može doći na Dobrić, gdje se nekada nalazilo više gradskih mesnica.
Koliko su meso i mesari bili važni u srednjovjekovnom Šibeniku najbolje svjedoči gradski statut iz tog vremena. Premda se ne može doslovce preslikati iz starog šibenskog statuta na to kakva je bila svakodnevica u starom Šibeniku ipak je to dobar pokazatelj problema s kojima se Šibenčani suočavali. Prenosimo crtice iz Knjige Statuta koja je tiskana 1608. godine u Veneciji u kojima se govori o mesu, mesarima i mesnicama. Tekst koji slijedi donosimo izvorno iz Statuta.
MESARSKA PRAVILA
‘Isto se tako nadglednici mjera imaju revno pobrinuti da svaki mesar ima i da drži u mesnici svoje vage i utege kojima će vagati meso, tako da mesari koji protivno urade plate Šibenskoj općini u ime globe dvadeset solda malih denara svaki i za svaki put. Takvu pak prijavu može učiniti svaki onaj koji makar može samo jednim svjedokom dokazati takvog prestupnika.
Također neka se nijedan mesar ili prodavač mesa ne usudi i neka se ne drzne nositi meso izvan mesnice kući ili na drugo koje mjesto iako se bi meso moglo prodati isti dan, nego neka ostane samo u mesnici, i to pod prijetnjom kazne od četrdeset solda za svakoga koji protivno uradi. Osim ako iza toga dana slijedi dan kad se ne jede meso; jer tada se može meso navečer nositi izvan mesnice radi pohrane, ali s tim da se izneseno meso poslije ne prodaje nigdje drugdje nego u mesnici. I svatko može tužiti prijestupnike s jednim svjedokom i dokazati kao što je naprijed rečeno.
Također nijedan mesar ili bilo tko drugi koji hoće prodavati meso, ne smije i neka se ne usudi derati kožu s velikih ili malih životinja , osim javno u mesnici, i to pod prijetnjom kazne od četrdeset solda malih denara za svakoga i za svaki put kad učini protivno, a polovicu te kazne neka ima zakoniti tužitelj. Mesar i prodavač mesa može ipak za jelo svog kućanstva i nikako drugačije odnijeti meso koje mu je potrebno i ne više.’
Evo zanimljivosti o cijena mesa, također iz starog šibenskog statuta. ‘Za cijenu pak i prodaju mesa određujemo, da se meso u mesnici prodaje uz sljedeću cijenu: meso škopca, to jest uškopljenog ovna, velika libra Šibenske općine po šest denara; kravlje, volovsko i teleće meso libra po starom običaju četiri denara. Također meso ovce, koze, uškopljenog jarca i neuškopljenog ovna libra po denara četiri. A meso neuškopljenog jarca libra po tri denara. Isto tako meso jarića libra po denara osam. Meso janjca libra po denara sedam.’
NAJVEĆA U MASNOJ ULICI
Za razliku od srednjovjekovnog Šibenika danas u staroj gradskoj jezgri nemate gdje kupiti komad mesa, u srcu od grada nije opstala niti jedna mesnica. Sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo ih je nekoliko, a dugo se držala najveća od njih u Masnoj ulici, preko puta nekadašnjeg Bobisa. Pokušaj s mesnicom Klarić devedesetih godina nije uspio, tako da stanovnici povijesne gradske jezgre u nabavu mesa moraju do gradske tržnice ili s druge strane Starog pazara.
Statut se danas bavi nekim drugim temama. Obrti, poglavito oni stari, nisu u središtu propisivanja što je dopušteno, a što zabranjeno u gradskoj svakodnevici. Hladnjaci, plastika i celofan u potpunosti su promijenili pristup prodaje u očuvanja svježeg mesa. Ipak očekivanja kako će mesnice nestati iz života grada još uvijek se nisu potvrdila. Točno je da se u trgovačkim centrima meso može kupiti već spakirano, po pozicijama u plastičnoj posudi, obavijeno tankim slojem najlona, s pripadajućom informacijama o datum i roku valjanosti. Ali se i mesnice još dobro drže. Ostala je navika kupovanja mesa u mesnici. Do kada?
