U organizaciji Težačkog doma Šibenik, Muzeja Grada i Grada Vodica, a pod vodstvom poznatog šibenskog diplomiranog etnologa Jadrane Kale, protekle tri svibanjske subote bile su rezervirane za suhozidarske gradionice, tijekom kojih su se popravljali suhozidi i bunje na Prižbi i Srimi. Trećoj akciji organiziranoj ove zadnje subote, Kalinoj suhozidnoj graditeljskoj radionici i popularizaciji suhozidne tehnike gradnje pridružio se i reporterski dvojac Šibenskog tjednika.
NA PRIŽBI UGRAĐENA KAMENA KLUPICA
Kao i prethodne dvije subote, radilo se na Prižbi, nedaleko od ceste koja vodi prema Martinskoj i Jadriji, na arheološkom lokalitetu u vlasništvu šibenskog gradskog muzeja, posebno zahvalnog mjesta za ovu vrstu radionica zbog brojnih kamenih gomila – ostataka od prethodnih arheoloških istraživanja. Na Prižbi se okupilo petnaestak ljubitelja graditeljske baštine iz Šibenika, Srime, Rogoznice, Dazline… , koji su s velikom pozornošću pratili Jadrana Kalu u teoretskom izlaganju i demonstraciji suhozidne gradnje, nakon koje su sudionici radionice zajedničkih snaga dovršili ugradnju kamene klupe u tamošnji suhozid, započete tijekom dvije protekle dvije akcije.
Po obavljenom poslu na Prižbi, krenulo se prema Rodinoj bunji na Srimi, najvišoj suhozidarskoj građevini u Dalmaciji. Probijajući se po teško prohodnim i bujnom vegetacijom zaraslim poljskim putevima, etnolog Jadran Kale nam objašnjava kako je suhozidarska gradionica namijenjena svima koji žele steći samopouzdanje u popravljanju i gradnji suhozida i bunja, te se nadovezuje na prošlogodišnje akcije kod Tribunja i uz Vransko jezero.
– Suhozidarskih stručnjaka je sve manje, pa je, eto, mene dopalo da vodim obnovu bunja. Moram priznati da sam očekivao veći interes, prve subote bilo nas je osam, drugi put pet, a danas nas je petnaestak. Sve su to naši obični ljudi. Svrha ovih naših radnih akcija nije da se naprave neka čudesa, već da se okupljaju ljudi kojima ova baština leži na srcu, da se međusobno družimo, razgovaramo i međusobno izmjenjujemo iskustva o suhozidnoj baštini. Nalazimo osobite suhozidne baštine, te ih uz suglasnost vlasnika i jedinica lokalne samoprave popravljamo i spriječavamo od propadanja – priča nam Kale.
MN RODINA BUNJA NAJVIŠA NA MEDITERANU
Laganom šetnjom stigli smo do cilja – Rodine bunje na posjedu istoimene obitelji iz Prvić-Luke, ‘bunje –trokatnice’ visoke 4,8 metara, a koja je prije urušavanja vrha bila visoka 5,5 metara.
– Ova bunja je pravo nacionalno bogatstvo i potiče s početka druge polovice 19. stoljeća. Najviša je to bunja ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, već i na području cijelog Mediterina – kazao je Kale te najavio obnovu njezinog vrha za jednu od slijedećih akcija.
Kolika je prostrana ova bunja, najbolje govori činjenica da su u nju stali svi sudionici gradionice, a moglo je stati još toliko ljudi.
Inače, ovom prigodom, krenulo se na popravak manje bunje koja se, pak, naslanja na ovu veliku Rodinu bunju. Podignute su zarušene kamene ploče sljubljene uz ovog orijaša te ponovno postavljene, tako je da je za sat vremena posao uspješno završen.
Gradionica, kojoj smo nazočili, okupila je raznovrsne profile ljudi – zaljubljenika u ovu kulturnu baštinu.
Među njima i Vesnu Mijat, diplomiranu agonomisticu koja je sobom povela i dva svoja sinčiće – četverogodišnjeg Borisa i godinu dana mlađeg Nikolu.
– Živim u Zagorju, točnije na području Zaboka, no, potičem iz Srime, tu mi žive roditelji. U dobrom sjećanju mi je ostalo da me je kao djevojčicu pokojna baka Mila stalno vodila kroz srimarske maslinike i pokazivala mi bunje. Ostala sam zaljubljena u ovaj dalmatinski krš i njezinu vrijednu baštinu, te mi je Srima uvijek u srcu. Čini mi se da naši ljudi dovoljno ne cijene ono što im je ostavljeno u nasljeđe, a očuvanje suhozida je od neprocjenjive vrijednosti – kazala nam je Vesna Mijat.
Akciji se pridružio i umirovljenik sa Srime Ante Grubelić, inače, dugogodišnji tehnički direktor šibenskog Vodovoda.
– Od velike je važnosti da se ovaj naš prostor zaštiti od raznošenja i uništenja ovih velikih zidina i bunja. Naši preci uložili su ogromni trud krčeći ova zemljišta i praveći bunje. One su im služile kao sklonište od nevremena, spremište za alat. Prema pričanju naših starih bilo je slučajeva da su žene u bunjama rađale djecu, a bogme i slučajeva da se u bunjama vodila ljubav i pravila djeca. – ispričao nam je Ante Grubelić.
MN DIPLOMSKI RAD O BUNJAMA
Ako se izuzmu sinčići Vesne Mijat, najmlađa u ovoj akciji bila je Antonija Živković, studentica iz Rogoznice.
– Razlog mog sudjelovanja je taj što pišem diplomski rad na temu ‘Atlas iznimnog kulturnog krajobraza šibensko-kninske županije. Bit će to prvi dokument koji će objediniti sve vrijedne suhozidne građevine, odnosno svojevrsna karta županije sa svim lokalitetima suhozidne gradnje. Poznato je da je Srima najbogatije područje suhozida i bunja, tako da je meni ovo intervenizacija terena i prilika da naučim sve o njihovoj obnovi – kazala nam je ova simpatična studentica krajoobrazne arhitekture, interdisciplinskog studija Agronomskog fakulteta u Zagrebu.
Među agilnijima u popravci bunja bili su inženjer građevinarstva Zdravko Vlahov i njegova supruga Marija.
– Ja sam vam rodom iz Sovlje, a moj muž je iz Srime i njegova tvrtka izgradila je srimarsku crkvu Blaženog Alojzija Stepinca. Inače, rođena sam u Zagrebu i dugo smo tamo živjeli, a sad stalno živimo na Srimi – veli nam Marija Vlahov.
I tek što smo završili ovaj kratki razgovor, Mariji je zazvonio mobitel i iz Zagreba je stigla radosna vijest. Njezina nevjesta je u Vinogradskoj bolnici rodila kćer, prvijenac njezinog sina, pa su Marija i Zdravko tako dobili prve unuče. Marijinom veselju nije bilo kraja, a odmah su pali i prijedlozi da se mala nazove Bunjarka.
Završna gradionica pod vodstvom Jadrana Kale održat će se ove subote, 26. svibnja, u suhozidnom kompleksu na Rodinim stanovima kod Vodene jame, koje se prostire između Srime i Jadrije.
