– Da nema mojih životinja danas ne bi bilo mene. Netko voli piće, netko karte, neko žene, a ja volim ptice, i to me danas drži u životu. U Domovinskom ratu ranio sam dušu, teško spavam, nemiran sam… Ali uz svoje ljubimce sam živ, kao nitko. Bez njih biH jednostavno poludio. Kad su ptice dobro i ja sam dobro, kad su one bolesne, odmah mi šećer u krvi skoči – priča Ivan Žura, umirovljeni branitelj iz Domovinskog rata i lovac, koji u svom domu u Skradinu ima pravo životinjsko carstvo. Ptice, tvrdi, nabrojiti ne može, jer mnoge dolaze i odlaze, posebno zimi kada nema hrane.
DIVLJE POSJETE
– Tko zna koliko ih ima. Zimi kad dam svojim ljubimcima kukuruz, zna doletjeti na desetke golubova pećinara i drugih ptičica. Mislim, iskreno, da sam glavni krivac za veliki broj golubova u Skradinu, svi su se oni tu negdje u blizini mog doma namnožili – kaže Žura.
Uz najmanjeg ‘japanskog’ goluba na svijetu, skradinski dr. Doolittle brine se i o golubovima visokoletačima, engleskom tipleru, pismonoši, dalmatincu. Ima on i ukrasnog goluba i bubnjara, grdelina, divlje grlice, pjevajućeg papagaja Aleksadra, ninfe, englesku tigricu, američkog tukca, divlje patke, a posebna strast su mu kokoši.
– Svi smo navikli gledati jednu vrstu, onu naravno koju jedemo. Ja sam otišao malo dalje. Moji ljubimci su i dlakava kokoš, divlja kokoš, kineska, čupava kokoš ili originalne kokoš Hrvatice – priča Žura. Tvrdi da sve životinje pokušava nabaviti u paru tako da kod mnogih očekuje mlade. Dlakavu kokoš, tvrdi, nije jeo, kaže da je jedino probao pečeno vijetnamsko prase, jer ih je prasica previše okotila.
– Lipo smo mi njega bacili na ražanj. Nitko od mojih prijatelja nije znao što jede, a svi su uživali i pitali se što je, janjetina ili kozletina, jer mu je meso preslatko. A od ostalih životinja nikad mi nije niti padalo na pamet nešto skuhati. Osim toga, tko bi jeo pauna od 1 000 kuna, to nije za lonac – kaže Žura. Uživa u stvaranju križanaca, tako je nedavno spario vepra i vijetnamsko prase, te kokoš i fazana.
FAZAN KUKURIČE
– Nadao sam se da ću dobiti fazana koji kukuriče, nažalost životinja se glasa skroz drugačije od kokoši i fazana – razočarano će Žura.
Ove godine, nakon pauze, ponovo se u stražnjem dijelu Žurinog imanja šeću purani, srebreni fazani, divlje guske, ali i košuta lopatara koja kroz mjesec dana očekuje mlado.
– Sve životinje više manje puštamo slobodno da se šeću dvorištem, ali u posljednje vrijeme veliki problem nam predstavljaju divlji psi. Jednostavno, dok nismo tu ušetaju u dvorište i potamane kokoši i patke. U biti, ubiju sve što mogu uhvatiti. Grozno, danima ne mogu doći sebi – otkriva ovaj strastveni ljubitelj životinja. Lani je, pak, danonoćno dežurao zbog zmije kravosasa koji mu je krao ptice i jaja.
– Palio sam krpu kako bih ga otjerao i upalilo je. Doduše, i sove ušare znaju biti nezgodne. Te se samo strmoglave i zgrabe plijen. Meni je, srećom, samo jedna radila problem, ali uspio sam je uhvatiti i pokloniti jednom ljubitelju ptica u Slavoniji – otkriva Žura.
Sve svoje kućne ljubimce nabavlja razmjenom i to uglavnom privatnim vezama, a ponekad i u kontaktu s jednim hrvatskim privatnim zoološkim vrtom.
– Neke i poklanjam. Tu i tamo mi netko zauzvrat pokloni nešto hrane za ptice, što me spašava. Da samo znate koliki je problem nahraniti sve te životinje. Svaki mjesec moram imati samo tisuću kuna, da im kupim osnovnu hranu bez dodataka vitamina i ostalih gluposti. Mjesečno mi treba otprilike 200 kilograma kukuruza, plus 200 kilograma mekinja – otkriva Žura.
Imao je veliku želju kupiti vuka, ali smatra da mjesto gdje živi nije prikladno za takvu vrstu životinja, stoga je od ideje privremeno odustao.
– Kad ne mogu kupiti vuka, planiram nabavku ponija, ali onog malog od 85 centimetara. Već sam jednom imao takvog, kupio sam ga u Istri i u golfu dovezao u Skradin – priča Žura.
Kaže da će se brinuti za životinje, dok god mu zdravlje to bude dopuštalo jer je svjestan da samo zbog gubitka prirodnih staništa, pretjeranog lova i bolesti svakih nekoliko godina izumre najmanje 1.200 vrsta ptica naše planete.
NE RAZLIKUJU KOKOŠ OD PATKE
S obzirom da ima veliki broj životinja, Ivan Žura ponudio je djeci osnovne škole u Skradinu mogućnost da ga posjete. Ali odaziv je, tvrdi, više nego razočaravajući.
– Današnja dica ne znaju što je patka, a što kokoš i to je jedna naša velika sramota. Mladež nam jedva čeka kad će završiti škola, nema ljubavi, ni interesa prema životinjama. Mislim da su me samo jednom posjetili osnovci i to je sve – kazao je skradinski dr. Doolittle. Tvrdi da i prvi čovjek Skradina Nediljko Dujić ima veliku strast prema životinjskom carstvu, ali se zbog obveza prema gradu ne može toliko posvetiti svom hobiju.
NUBIJSKA GRLICA
Najvjernija ptica Ivana Žure je nubijska grlica, koja je u obitelji punih 15 godina. Ženka je, nažalost, nedavno preminula ali mužjak se još ne da. Ova ljepotica porijeklom iz središnje Afrike, odakle je preko Balkana prenesena dalje u Europu.
– Mislim da sam s tim parom grlica dobilo oko 150 mladih, to je sreća koju vam ne mogu opisati – otkrio je Žura. Otkrio je da mužjaci puno bolje pjevaju od ženki i da na taj način otkiva spol svojim pticama.
– Znam satima sjediti i slušati zvonki pjev mojih ptica, to je zbor koji se ne može opisati riječima, to se može samo doživjeti – zaključuje Ivan Žura.
