Vjera Crkve u istinu vjere da je Blažena Djevica Marija začeta bez grijeha je drevna, a sam nauk proglašen je 1854. g. Biblijski temelj za nju nalazimo u prizoru navještenja, u riječima anđela Gabrijela koji Mariju naziva ‘milosti punom’. Grijeh je oporba milosti Božjoj. Marija je milosti puna. To znači da u njoj nije bilo grijeha koji bi priječio da se milost Božja u njoj nastani u punini.
Prizor navještenja je stvaralački čin. Bog po Mariji stvara novog čovjeka. On ponavlja ili, još bolje, nastavlja stvaranje te nudi svijetu sliku pravoga čovjeka. Možemo kazati kako je Marija, u svojoj potpunoj otvorenosti prema Bogu, postala ono što su trebali biti Adam i Eva. Adam i Eva, u početku također stvoreni na Božju sliku, dakle čisti i neporočni, odbivši poslušnost Bogu navukli su na sebe i na cijeli ljudski rod ljagu grijeha te ga učinili odvojenim od Božje milosti, izvan raja zemaljskog. Gurnut u ropstvo grijeha, u tugu i patnju, u nemilost, u trajnu borbu duha i tijela, požude i kreposti čovjek je prestao biti jasna slika svoga Stvoritelja. Zbog grijeha zatekao se rastrgan između bijega od Boga i potrebe za njim. Sam se koprca u takvom stanju i ne nalazi izlaza. Moli i nazire novi Božji stvaralački zahvat. Čeka Božjeg poslanika i pomazanika koji će ga izmiriti s Bogom i sa sobom, koji će mu otvoriti vrata izlaza iz tog bezizlaznog vrtloga padanja i uzdizanja.
S Marijom prestaje taj začarani krug krivice, grijeha, stida, tuge, skrivanja i osude. Po njoj se Bog spustio među nas, pružio ruku pomirenja čovječanstvu, postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, da bismo mi mogli (ponovno) postati kao on, njemu slični, suobličeni slici njegovoj i prebivati u njegovom nedostupnom svijetlu.
Mi u Mariji gledamo nevinost koja je duboko zapretena u naše biće. O čežnji za nevinošću, za svijetom bez krivnje, bez neljudskosti i progona progovara čovjek kroz mitologije, religije, filozofije, književna djela. Naslućujemo da je u početku, negdje u iskonu bilo drugačije i da bi nekako trebalo i moglo biti drugačije. Teško se mirimo s time da je ovako jedino moguće, da nije moguć svijet bez mržnje, bez boli, patnje i straha. Uvijek iznova, unatoč lošem iskustvu, čovjek traži razlog za optimizam. A opet, iskustvo nam govor da to čovjek sam ne može ostvariti.
U Mariji se dogodio dijalog koji se nije dogodio na početku. Ona, iako ne razumije kako se to ima dogoditi, razumije da Bog ima pravo, da mu je stalo do čovjeka i da ga nikad ne vara, da ga želi uza se. I zato pristaje uz njegovu volju. Dopušta da joj bude po Božjoj riječi. Marija služi i shvaća da će po služenju postati blaženom za sve naraštaje. Ona shvaća da je Bog taj koji može čovjeka učiniti blaženim, a da se blaženstvo ne stječe opiranjem Bogu, htjenjem da budemo ‘kao bogovi’ u poziciji nasuprot Boga.
Marija je nova Eva, majka novog Adama, koja iskazuje potpuni posluh Bogu. Ne traži sebe izvan odnosa s njime. Ne pada joj na pamet da pokuša, poput Eve, ‘biti kao bogovi’ slušajući lukavog napasnika. Marija je slika nanovo stvorena čovjeka. Ona je protuteža Evi. Po njoj Bog pokazuje kako mu je moguće preobraziti grješnog čovjeka. Po njoj Bog jasno daje do znanja da ne odustaje od čovjeka, da ne odustaje od one izvorne nakane da nas pridruži k sebi u zajedništvu Presvete Trojice.
Marija je putokaz, zvijezda sjevernjača koja nam pokazuje put do sigurnog utočišta. U njoj vidimo živi uzor kako se odnositi prema Bogu, kako prihvatiti u vjeri njegovu ponudu spasenja, njegovu volju za čovjeka, i onda kada ona nadilazi našu mogućnost spoznaje.
Dijalog s Bogom je moguć. On se događa u ozračju vjere, u molitvi i čistoći vlastitog srca. Nikako drugačije! Zato oni koji nemaju takav stav pred Bogom najčešće ismijavaju i izruguju našu vjeru u da je Blažena Djevica Marija bezgrješno začeta i bezgrješno (po Duhu Svetom) začela.
