Mateju Šenetu Skračić i Matu Skračića vezala je ljubav, a potom i niz strasti koje dijele. Osim glazbe, tu su i putovanja, upoznavanje novih mjesta, ljudi, kultura. Sve to objedinili su u zadnjem, ali ne i posljednjem putovanju, onom u Kaliforniju.
Priča o četverotjednom boravku na kalifornijskom pijesku počela je jučer, a nastavlja se danas.
POPRILIČNO TOGA ZA VIDITI
U prvih tjedan dana naodali smo se po San Pedru i Los Angelesu, a činilo se da smo samo malo zagrebali u bogatstvo slika, zvukova, mirisa, okusa i doživljaja koje nude. Saznali smo neka pravila ponašanja, dozvole i, uglavnom, zabrane i ne namjerno uspoređivali sa svojin životon u našem predivnom Šibeniku, kojem smo sad još više mogli vidit i mane i vrline.
LA je preplavljen ogromnim zgradurinama sa svih strana, od kojih smo posjetili: Union Station, zgradu Timesa, Koncertnu dvoranu Walta Disneyja, najstariju meksičnu kuću, City hall, Muzej suvremene umjetnosti i još neke koje nisan ni zapantila.
U San Pedru posjetili smo ogromnu luku sa kilometrima dugim redom kontenjera sa ‘ko zna čin i za ‘ko zna di, Bogdanovićev park za igru i razbibrigu, bolnicu za morske lavove i slonove di se liče ozljeđeni dok ne očvrsnu za povratak u ocean, zatim mali betonski raj za skejtere pored kojeg pogled na ogromnu prekrasnu liticu koja, iako ima visoku čeličnu ogradu, utira malo straha u kosti i sa koje je nedavno, kolektivno skočila tinejđerska petorka i tako si oduzela život.
Još smo mi tu poprilično toga vidili, slikali i snimili, zapisali, a šta god smo strinu pitali odgovor smo dobili, šta ne čudi obziron da je do prije samo par godina odlazila na predavanja na različite fakultete zanimajući se za povijest, geografiju, oceanograju i ko zna šta sve još, iako je već prišla 70-u.
Za kraj ovog dijela izleta posjetili smo stričevu legendarnu mesnicu, stariju od 40 godina, u kojem stric marljivo, zajedno sa sinom i nekoliko mladih zaposlenika, svako jutro priprema sve moguće vrste mesa i na sve moguće načine, baš onako kako njegove različite dugogodišnje mušterije najviše vole.
Neki bi već gotovo, neki bi samo u određenom sosu odležano, neki bi polupripremljeno, neki kombinaciju mesa i povrća i ‘ko zna šta još. Upravo zato šta im svih tih godina ugađa, opstaje iako su mnogi slični već odavno propali obzirom da se meso kao i sve ostalo kupuje u ogromnim supermarketima. Osim ribe i mesa, u stričevoj mesnici – dućanu, nalaze se mnoooogi hrvatski proizvodi Podravke, Zvijezde, Kraša i drugih…
A na zidu su velike slike Murtera i Kurnata kako i priliči.
Od načina života već u prvih par dana naučili smo da je BBQ (barbikju) obavezan bar jednom dnevno bez obzira radi li se o čevapima, pljeskavicama, rebarcima, piletini, puretini, teletini, tuni i ostaloj ribi, povrću, a američka pita svih vrsta najlipši je desert. Naučili smo i to da se do 30. travnja svake godine mora pokositi sva trava i ukloniti lišće i ostalo šta bi moglo prouzrokovati požar, ako ne misliš platiti vrlo visoku novčanu kaznu.
Stabla blizu ceste, iako su ti isprid kuće, ne mogu biti ona koja ti želiš već koja ti grad propisuje, uglavnom neka koja ne donose ploda da ne bi padalo po cesti. U nekim dijelovima ne bi se smilo imati više od 3 mačke ili, ne daj Bože, kokoš ili kozu iako imaš ogromnu okućnicu, vrtal ili sl. i nisi uz velike prometnice.
Šta se vožnje tiče, svi su u autu vezani, maksimalno ih je petero, dica se nikad, al baš nikad ne voze bez sidalice, na raskrižjima se staje i na svakom pješačkom bez obzira ima li pješaka, al brzina se baš skroz ne poštuje. Aj bar nešto.
Ima tu svega i svačega. Lipoga i manje lipoga. Kao šta rekoh, puno zabrana i okvira, ali isto tako puno opcija i mogućnosti. Aktivnosti kakve ti god na pamet padnu i stalno, proizvoda kakvih god zamisliš i po svim cijenama, kina, kazališta, pisme i plesa, sportova i razonoda…. Svak za sebe može izabrati šta mu paše. Zaradit moreš puno i malo, ovisi koliko si produktivan, od volje i inspiracije. I nema zeta, jetrve, svaka, netjaka il divera da te malko progura il’ ti progleda kroz prste.
Učimo, učimo, razvijamo stavove i utvrđujemo šta želimo, ka’ i dosad i ovo putovanje nam služi za to. Sve san sigurnija da mi za život tribaju selo, vrta, kokoše, tipke i pisma, osmijeh muža i gitara mu u rukama…
Kalifornijo, fala ti!
Piše: Mateja Skračić Šeneta
