" "
Više

    " "

    Zbog ljubavi prema grotesknim likovima pribojavam se reakcije Šibenčana na moj film

     

    Hana Jušić mlada je filmska redateljica koja je pažnju struke zadobila s nekoliko kratkometražnih filmova, često nagrađivanih naslova koji su se našli i na nekim međunarodnim filmskim festivalima.  Rođena u Šibeniku, preselila se u Zagreb gdje je, što se školovanja tiče, ‘dogurala’ do završene Akademije dramskih umjetnosti te u metropoli, naposljetku, radi kao asistentica i predaje teorijske kolegije.

    Nakon niza kratkih filmova, priprema i svoj prvi dugometražni film ‘Ne gledaj mi u pijat’ koji će se snimati u njenom radnom gradu. Zbog dosadašnjeg rada, struka očekuje mnogo od nje, a Hana i bez  toga strepi zbog komentara šibenske publike. Kaže, preseljenje iz Šibenika u Zagreb prouzrokovalo je traume u djetinjstvu, priskrbilo joj osjećaj nepripadanja, a sve to može biti razlog zašto su njeni likovi toliko životni, volite ih ili mrzite… Najčešći epitet koji stoji uz njen rad je – provokacija.

    NEMA TU NEKE PROVOKACIJE

    Tvoji dosadašnji kratki filmovi često se opisuju kao provokativni, erotični… Namjerno radiš takve vrste, ispoljavali li rad na filmu iz tebe takav pristup ili nešto treće?

    Pa, nije da ih namjerno radim provokativne. I nije to nikakva vrsta provokacije. U mojim filmovima, u jednom nam je tema bila da prikažemo seks dvoje ljudi i ja sam samo ispunila temu, a drugi je igrom slučaja imao incestuoznu notu što je proizlazilo iz odnosa među likovima i nisam išla za tim. Nema tu neke prevelike provokativnosti.

     

    No, tvoji likovi zaista jesu stvarni. Dok gledaš film, ti u njima vidiš nekog poznatog iz svoje okoline i često su to pojedinici kojih se posramiš u društvu jer su preslobodnog ponašanja, preotvoreni su i bez srama.

    Više me zanimaju stvari koje ljudi pokušavaju sakriti, mane drugih ljudi ili moje. Vjerojatno to dolazi s nekom zrelošću pa ću s vremenom naučiti raditi filmove o dobrim ljudima, dobrim pričama. Zasad to ne mogu jer mi to djeluje kao nekakv kič, to kad redatelji, scenaristi ili pisci previše pravdaju svoje likove, kad ih žele prikazati boljima nego što jesu. Čini mi se da ionako ljudi u životu sebe često nastoje prikazati boljima nego što jesu i nisu iskreni prema sebi ni prema ljudima u svojoj okolini. Recimo, stvari poput Facebooka, sad govorim najveće banalnosti, ali tu se svi pokušavaju prikazati boljima nego što jesu, uključujući mene. Mislim da zbog toga treba raditi na ovom drugom, prokazivanju vlastitih mana.

    da je kuca dobra i vuk bi je imao insert

    S obzirom na brojne nagrade, priznanja i pohvale struke jasno je što javnost misli o tvom radu. Nedavno si imala hrvatsku promociju filma ‘Da je kuća dobra i vuk bi je imao’. Kako publika reagira na tvoje radove? S obzirom da jesmo društvo naviknto na američke blockbustere, ušminkani Hollywood, 50 nijansi sive.

    E, to je provokativno. Ne mogu govoriti o široj publici jer nisam netko tko se probio do šire publike, niti sam napravila dugometražni film, niti mi je film igrao u pravoj kino distribuciji. Tako da sam na toj premijeri znala većinu ljudi koja je sjedila u publici. To su prijatelji, poznanici i ljudi koje zanima što rade mladi autori u Hrvatskoj. I kod tih ljudi reakcije su podijeljene. Nekima su filmovi besmisleni, nekima su degutantni, neki se ne mogu vezati za likove jer su im preantipatični. Nekima je sve to previše estetizirano, kažu da ne vide prave odnose među ljudima nego da je sve podređeno estetci. Ima i onih kojima se sviđa pa je teško procjeniti.

    Kako se među svim tim provokacijama, incestu, antipatičnim i besmislenim radovima, našao i Koko, odnosno angažman u filmu za djecu i mlade ‘Zagonetni dječak’?

    Ne bih pristala režirati film jer mislim da nisam za to, ali pisanje scenarija za film učinilo mi se kao odlična vježba jer volim tu knjigu. A tu je i Ankica Tilić Pilić koja je producentica filma kojoj se divim i to mi je bila prilika da radim s njom. To se pokazalo kao dobra odluka jer je kasnije dogovoreno da producira i moj film koji ću krenuti snimati.

    STRAH, TRAUME I OPTIMIZAM

    Riječ je o tvom prvom dugometražnom filmu ‘Ne gledaj mi u pijat’ koji ćeš snimati u Šibeniku. U kojoj je to fazi? Kad počinjete sa snimanjem?

    Počinjemo u devetom mjesecu. Pokušavamo naći još jednu glumicu za lik mame koja je baš, kako sam napisala, najšibenskija od svih likova. Nekako je dosta ‘lajava’. Puno priča i treba pričati tim autentičnim šibenskim govorom. Ja ne pričam po šibenski, ali imam u uhu taj jezik i mogu ga pisati. Kad netko iz Šibenika čita te dijaloge, kažu da su dosta uvjerljivo napisani, makar kad mene slušaju kako pričam nikad me ne bi spojili sa Šibenikom. Tražimo osobu koja bi bila u tom smislu dobra. Došla sam sa snimateljicom Janom Plečaš da pogledamo lokacije po gradu i mislim da ćemo sad sve češće dolaziti da pripremimo sve.

    Hvata li te trema, budući da ti je ovo prvi dugometražni film?

    Naravno da me strah. Mislim da je dobra stvar što sam u kratkim filmovima možda previše nabila atmosferu s čudnim, bizarnim pa da je svaka scena teška. U dugom filmu bit će više prostora i za neke opuštenije scene, neke komike. Barem se nadam. I nekako će ti likovi možda moći zaživjeti, nadam se da neće biti svedeni na nekoliko osobina kao što je to slučaj s kratkim filmom jer ih ne možeš vidjeti u raznom dijapazonu situacija. Nadam se da ću moći napraviti likove koji imaju veću puninu.

    Ne gledaj mi u pijat film

    Kad si maloprije spomenila ‘najšibenčanskiji’ lik, nekako mi se čini da tvoj dosadašnji likovi imaju to nešto šibensko u sebi, a to je ta otvorenost. Nema onog razmisli pa reci, nastup bez pardona.

    Možda je to jer su meni svi odavde. Unatoč tome što ne živim ovdje, odgojili su me ljudi iz Šibenika i to je dio mog osobnog mentaliteta, u sebi osjećam to što za Šibenčane kažu da su prgavi, taj dišpet, da su malo grubi. Mene su odgojili s tom grubošću. I nekad stvarno to u sebi jako osjećam i možda to proizlazi na likove. Što se tiče dugometražnog filma koji se odvija u Šibeniku, za mene to predstavlja veliki pritisak zbog toga što koliko god ovaj grad doživljavam kao nešto svoje i intimno svoje, isto tako, osjećam da nisam dio grada, da sam outsider jer ne živim tu. I to su moje velike traume iz djetinjstva. Recimo, kad sam bila klinka i kad bih došla u trgovinu nešto kupiti i kad bi mi rekli da sam iz Zagreba, meni je to bila uvreda jer sam htjela pripadati tu, a taj šibenski govor mi je jednostavno ‘otišao’. Stalno mislim da, kad se taj film jednom snimi i kad izađe vani, će ljudi reći što ja iz Zagreba mislim da poznajem Šibenik. Toga me strah. S druge strane, kako inače volim raditi groteskne likove sa svim njihovim manama, bojim se da će Šibenčani pitati zašto ih ja koja čak nisam iz Šibenika prikazujem u tako lošem svjetlu.

    Onda poprilično riskiraš proživljavanje dječjih trauma.

    Da, da me još jednom odbace.

    Je li to razlog zašto si odlučila snimati u Šibeniku?

    Mislim da ima više razloga. Jedan je ta priča o mom odrastanju koja je jako vezana za osjećaj izmještenosti jer kad sam došla u osnovnu školu u Zagreb dogodilo se da me nisu prihvaćali. Čak su mi djeca iz razreda slali prijeteća pisma da se vratim u provinciju iz koje sam došla, a istovremeno me u Šibeniku nisu prihvaćali i bila sam veoma vezana za baku i djeda tu u Varoši. Vezana sam za nešto iz prošlosti grada jer sam konstantno od bake i tate slušala priče o vremenima koja su možda bila bolja, o tim nekim šibenskim specifikumima, ridikulima grada pa mi je to ostala kao neko magično mjesto.

    Kako onda danas doživljavaš Šibenik? Kako ga percipiraš?

    Ne znam kako ga danas doživljavam. Imam taj nekakav lokal patriotizam. Uvijek sam dovodila prijatelje na ljetovanje i tada je uvijek bilo ‘a jadan Šibenik, nema ništa’, a sad su mi ljudi koji su, recimo, prošlo ljeto bili ovdje govorili da je grad super. Čak su mi neki rekli da im je draži od Splita. Osjeća se optimizam.

     

     

     

     

     

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    Crnica igra za povratak serije u Pulu: ‘Moramo...

    Malonogometaši Crnice igraju večeras za ostanak u igri, za prolongiranje kraja sezone. Za to će im trebati pobjeda protiv Pule u drugoj utakmici četvrtfinala...

    Fešta od košarke na Baldekinu, Šibenka protiv favoriziranog...

    U subotu je na Baldekinu nova fešta od košarke. Šibenka dočekuje Zadar u klasiku hrvatske košarke, pred, vjerujemo, punim tribinama. Gosti su, jasno, favoriti,...

    Zekanoviću vrata Sabora mogu zalupiti samo preferencijalni glasovi...

    HDZ zna – zna jako dobro kako potpuno marginalnog političara uvesti u Sabor. Jednom su to već napravili pa će opet 'šlepati' fenjeraša hrvatske...

    Udruženje obrtnika Šibenik obilježava 20 godina organiziranja Uskrsnog...

    U Udruženje obrtnika Šibenik s ponosom se prisjećaju prvog Uskrsnog doručka kojeg je 2004. godine  Ceh ugostitelja i turističkih djelatnika  pri Udruženju obrtnika Šibenik ...

    NAJNOVIJE

    Crnica igra za povratak serije u Pulu: ‘Moramo pokazati zašto smo tu gdje jesmo’

    Malonogometaši Crnice igraju večeras za ostanak u igri, za prolongiranje kraja sezone. Za to će im trebati pobjeda protiv Pule u drugoj utakmici četvrtfinala...

    Fešta od košarke na Baldekinu, Šibenka protiv favoriziranog Zadra traži prekid crnog niza

    U subotu je na Baldekinu nova fešta od košarke. Šibenka dočekuje Zadar u klasiku hrvatske košarke, pred, vjerujemo, punim tribinama. Gosti su, jasno, favoriti,...

    Zekanoviću vrata Sabora mogu zalupiti samo preferencijalni glasovi nezadovoljnih u HDZ-u

    HDZ zna – zna jako dobro kako potpuno marginalnog političara uvesti u Sabor. Jednom su to već napravili pa će opet 'šlepati' fenjeraša hrvatske...

    Udruženje obrtnika Šibenik obilježava 20 godina organiziranja Uskrsnog doručka

    U Udruženje obrtnika Šibenik s ponosom se prisjećaju prvog Uskrsnog doručka kojeg je 2004. godine  Ceh ugostitelja i turističkih djelatnika  pri Udruženju obrtnika Šibenik ...