Puno je toga već rečeno i puno napisano u vezi napada na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo prije dva tjedna. Velik broj Parižana marširao je ulicama svoga grada kako bi se solidarizirali s poginulima u terorističkom napadu, pridružilo im se mnogo svjetskih političara, no prije svega radilo se o maršu koji podržava pravo na slobodu govora. Simbol ugrožene slobode govora postala je našiljena olovka, a slogan koji su svi, kako prilikom marša tako i preko medija i društvenih mreža isticali bio je: Je suis Charlie. (Ja sam Charlie). ‘Ja sam Charlie’ postao je tako pravi svjetski pokret.
Sloboda govora, nema sumnje, trebala bi biti neosporna i neupitna u suvremenom društvu. Svaki javni iskorak, podrška i osvješćivanje ljudi u tom pravcu više je nego dobrodošao.To je jasno i tu sumnje nema. Ili ne bi trebalo biti. Ono o čemu bih ja voljela promišljati ovdje je primjenjivanje te slobode za koju je tako gromoglasno zahvaljujući mas medijima kliknuo svijet i propitivanje na temu jesmo li zaista svi Charliji ili imamo pravo i na drugačije mišljenje.
‘ŠTO SE BRANI’
Za početak bih citirala francuskog princa od Orleansa koji je rekao:
– Ne, ja nisam Charlie jer mi se zaista nikada nisu sviđale te novine. Charlie Hebdo su agresivne novine koje pod krinkom navodnog humora proizvode mržnju prema religiji. Charlie Hebdo je prava slika ateističke Europe iz koje proizlaze neprijateljstva i sukobi umjesto poštovanja i bratstva među ljudima bez obzira na njihove razlike, rasu, boju ili religiju. Zato odbijam sudjelovati u branjenju Charlija iz jednostavnog razloga što ne razumijem što ovdje imam braniti. Niti imam manjak poštovanja, niti sam nepristojan, niti želim povrijediti sjećanje na poginule. Samo se protivim ovom blijedom pokušaju da se postigne nacionalno jedinstvo i ističem licemjerje ljudi koji nikad nisu ni čitali ovo humorističko izdanje, samo ga redovito kritizirali. Čast žrtvama, da. Čast, Charlie Hebdo-u, ne.
U želji da saznam o čemu se radi i kakve su to novine koje su tako uzburkale svjetsku javnost i podigle razinu svijesti o slobodi govora, pogledala sam par naslovnica tog lista. S obzirom da se tiskao u nekih 60 000 primjeraka razumjela sam da je za francuske prilike marginalan no time je moja znatiželja samo porasla jer ako je takva sporedna novina izazvala tolike reakcije u medijima, mora da se radilo o nečemu posebnom.
Uglavnom, ono što sam vidjela bilo mi je dovoljno da mi prisjedne ručak, da se tako izrazim. Nikad u svom životu nisam vidjela veći i više prostački izraz mržnje, ruganja i prije svega, nepristojnosti i nepoštovanja, nego u par tih jadnih bezidejnih ali vrlo eksplicitnih crteža. Usprkos činjenici da su oči 21. stoljeća svakako izložene svemu i svačemu i da nas je više teško šokirati, moram priznati da me prikazivanje Isusa i Majke Božje u kontekstu kakav ovdje ne želim navoditi ali ga samo možete zamisliti baš zgrozilo. I ne samo to, naljutila me i činjenica se takav jad nazvao satirom. Satirom? Otkad se nemušti i neduhoviti prostakluk naziva – satirom? Ja sam ljubitelj satire. Ona mora biti pametna, britka i pogađati bit. Ne vrijeđa nikoga, iako može biti bezobrazna, sve dok je istinita.
Ovo što sam vidjela bilo je kao da su nekolicina zaigranih pubertetlija uzeli flomastere i izrazili se tako da lajtmotiv bude religija, s varijacijama na temu (vidjeh i osvrt na rat u BiH i Srebrenicu, vrlo gadljivo i neprimjereno) a s uvijek istim akterima: golim ljudima koji rade što već goli ljudi rade i s porukama koje ne prelaze u formu proširene rečenice, valjda da bude razumljivo klijenteli koja se ‘čitajući’ taj list naslađivala. Nemojte me krivo shvatiti. Znam prepoznati dobru foru kad je vidim, našaliti se na vlastiti račun, upotrijebiti ili shvatiti ironiju ili sarkazam, ali ovdje se poruka, kakva god bila, sakrila u silnim ljudskim genitalijama. Ostala je čista mržnja i teško podrugivanje. ‘Ja definitivno nisam Charlie’, pomislila sam. Ono što sam naučila sljedeće bilo je da Charliji malkice loše reagiraju ako im kažeš da ti nisi Charlie. Onda ti, nimalo čarlijevski, tutnu pod nos da nemaš pravo reći da nisi Charlie jer si tako fundamentalist, terorist ili pak totalni bešćutnik. Ili uzmimo pak primjer iz Francuske: dan nakon prosvjeda uhitili su jednog tipa jer je napisao antisemitski status vezan uz ovaj događaj, a prije toga su mu zabranili stand – up nastupe jer su bili, dakle, antisemitski.
Pardonne moi, Je suis zbunjena.
SELEKTIVNA SLOBODA
Ili ja baš ne kužim dobro tu slobodu govora, ili je ona selektivna. Dakle, smiješ nacrtati Isusa na križu i staviti ga usput u najgadniji kontekst – to je sloboda govora i čista satira. Promišljanje suvremenog društva na humorističan i filozofski način. I svi su Charliji! No, ne smiješ održati stand up nastup koji se ruga drugoj religiji jer ti isti ti Charliji kažu da to nije u redu. Mon Dieu! Prava istina je: daju ti da misliš i govoriš sve dok se s tobom slažu. Kad kažeš nešto s čime se ne slažu, onda više nisu Charliji.
Susrela sam i sama Čarlije kad sam se usudila pisati o pobačaju (pišem sa Č jer su to naši, hrvatski). Brzo su pobacali svoje našiljene olovke i pokušali mi reći što trebam misliti, no kako ja volim misliti svojom glavom bez da mi netko sugerira što bih trebala misliti, uhvatilo ih je ponovno čarlijevsko raspoloženje pa su zašutjeli. Promatrajući tako slobodarsko svjetsko raspoloženje, ali bome i selektivnost u žaljenju jer su ljudi izrazili žaljenje nad pariškim žrtvama u ime slobode govora, a nisu istovremeno žalili 2.000 ubijenih Nigerijaca i nisu za njih marširali u ime…ne znam…prava da žive, zaključila sam da je svijet prije svega, pardon my french, licemjeran.
Svi umrli nek počivaju u miru. Ja NISAM Charlie. I ne pada mi na pamet da se odmah nadovezujem da prezirem nasilje, jer jedno ne uvjetuje drugo.
