Za koji dan počinje festival najbitnije sporedne stvari na svijetu. Oči većine Hrvata u četvrtak navečer bit će uperene u ‘kockaste’ i svi će tih 90 minuta, a i sigurno još koji dan na kavi, biti veliki nogometni stratezi i sigurno će to kako je Kovač postavio obranu bit loše i sigurno bi to svatko od dnevnih kritičara napravio bolje.
Ali neću pisat o kockastom dresu, ni o Brazilu, već o drugoj strani nogometa.
Vjerovali ili ne u Hrvatskoj postoji nogometni sindikat. I znam da će reakcije većine vas biti što će im sindikat, pa njihve plaće i premije su neprocjenjive, ali to uistinu vrijedi samo za odabrane.
NOGOMETNI SINDIKAT
U onoj drugoj realnijoj stani nogometa većina nogometaša igra u hrvatskim klubovima i većina njih samo sanja svoju plaću i premije.
Naime, većina hrvatskih klubova posluje preko nekog drugog kluba, stanarine se plaćaju tek kad igračima prijeti iseljenje, treneri rade negdje u ‘ fušu’ i sve to skupa sliči na svašta osim na uređeni nogometni sustav.
Jedan od rijetkih, koji je iako financijski osiguran, odlučio promijeniti stvari jest Dario šimić.
Čovjek koji je prvi javno progovorio o igračima koji mjesecima nisu dobili plaću, koji žive na rubu egzistencije, iako mnogi vikend plješću nad njihovim akcijama.
Kako je moguće da u jednom uređenom društvu ne dobivate ni osnovnu plaću, a kamoli premiju?
Vjerojatno u uređenom i nije moguće, ali kod nas jest.
Pričam o nogometu, jer su oči svih Hrvata trenutno uperene u Brazil, ali isto ovo vrijedi i za vaterpoliste, košarkaše, rukometaše i ine sportaše.
Pri razgovoru o ovoj temi ne mogu se ne sjetiti ine djece i mladih koji su djetinstvo i mladost proveli an sportskim terenima, ali nikad nisu zaigrali za seniorsku ekipu svog kluba.
Olako ih puštamo da s 18 objese svoj dres i uhvate se u koštac s drugim obvezama.
Kao dokaz ovome je i posljednja odluka Ministarstva prema kojem ni vrhunski sportaši ne dobivaju nikakve bodove kod upisa u srednju školu, a o fakultetu da se i ne priča. I dok se svi hvalimo kako mlade želimo u sportu i sportskim terenima, u isto to vrijeme ne dajemo im nikakve olakšice, ni kod upisa u srednju školu, ni kod pohađanaj srednje škole, ni kod upisa na fakultet.
KOPIRAJMO EUROPU
Ne trebamo mnogo razmišljati, kad već toliko volimo kopirati Europu i svijet kopirajmo ih i u ovom dijelu. U dijelu da im osiguramo kvalitetno školovanje koje neće isključivati bavljenje sportom, u dijelu u kojem će ti mladi ljudi imati podršku zajednice, srednje škole, fakulteta i inih.
Jer koliko nas god opčinjavala svjetla Brazila rijetki su oni koji su otišli tamo.
Večina je ostala u Hrvatskoj i postala samo dnevni krtičari, umjesto da smo njihov talenat, znanje i znoj iskoristili u poboljšanju naših sportskih događanja, klubova i manifestacija.
